ZBIRKA

PREDGOVOR

Mojim čitateljicama, čitateljima,

za svaki ponedjeljak,

umjesto zahvale smo napravili online izdanje zbirke.

 

Za Ladu Kaštelan,

prvu čitateljicu svake priče.

Hvala na uredničkom oku.

 

Ovu zbirku je dizajnirao ultratalentirani Dario Dević

i na tome mu ultra hvala!

 

Nadam se da ćete zbirku obilato koristiti:

za hihotanje na plaži,

u apartmantskim WCima,

za smirivanje dok ste na ljetnoj “pauzi” svoje dugogodišnje veze,

prilikom upoznavanja s ovogodišnjom “ljetnom avanturom”,

kao citat na Grindru/Tinderu

ili kao prekrasan poklon za nekoga kome ste zaboravili rođendan.

 

LINK ZA ZBIRKU (share, like, xoxo) JE OVDJE:

ultrakratkeprice

Do nekog jesenskog ponedjeljka,

Pešut

Oglasi

GEJ KULTURA (mamine bilješke)

*

Moj sin tinejdžer i ja gledamo na Dnevniku reportažu o Paradi ponosa. Mi ne razgovaramo o njegovom sve evidentnijem gejstvu. Našu tišinu puni mržnja slučajnih prolaznika koji dobivaju ekskluzivan medijski prostor.  Niz njihova se usta slijevaju slina i prezir i fašizam. Gledam svoga sina. Voljela bih da mu mogu nešto reći. Recimo da svijet nije takav kakav vidi na TVu. Ali ja to ne znam. Voljela bih da mu nekako mogu pomoći, ali ne znam što reći. Osim da mene analno jako boli. Mislim da mu to i ne bi bilo od neke pomoći.

*

Započinjem malo istraživanje. Moram se obrazovati kako bih otvorila to pitanje što visi između nas. U životu sam se družila samo s jednom gej osobom. Ali on tada nije bio gej. Onda se odselio u Njemačku i tamo postao gej. To je to autanje. Gledam TV u potrazi za gej likovima. Opcija i nema previše. Obično umru, od sela ili AIDSa. Ako nisu u životnoj opasnosti, gejevi su prikazani kao spletkari ili seksualni predatori koje Rene Bitorajac može poslati u kurac.

*

Na sinu uviđam siktavi cinizam, frustraciju i znakove depresije. Jedan od deset LGBT tinejdžera će barem pokušati počiniti samoubojstvo. Strepim nad tom brojkom jer je moj sin jedini LGBT tinejdžer kojeg poznajem.

*

Kako sam glupa.

Kada se napokon autao, odlučila sam privatizirati njegovu hrabrost. Učinila sam njegovo autanje svojom melodramom. Plakala sam. Napravila cijelu situaciju nepotrebno dramatičnom. Osobito zato što znam da je gej otkako ima 5 godina, kada sam ga uhvatila da se igra u mojoj spavaćici. Znala sam da se nije igrao  Caspera (duha) nego  Dinastije (Krystle). Ni prvi ni zadnji put da je majčinstvo bilo zloupotreba moći. Kad sam shvatila što radim, uspaničila sam se i rekla: – Znaš li ti koliko analno boli?

Onda se odselio u Zagreb.

*

Ne znam je li me opizdio sindrom praznog gnijezda ili sram oko moje Mommy dearest epizode, ali me preplavila krivnja. Pročitala sam neke znanstvene članke. Ispada da ga je moja maternica učinila gej. Napunila sam ga nekim hormonima. Druga teorija je da je neki moj ujak bio gej. Treća, moja omiljena, sindrom kraljičine sestre, kaže da ga je moje tijelo učinilo gej jer sam se osjetila ugroženo u svojoj obitelji pa sam si napravila saveznika. Psihoanaliza me optužila da sam bila posesivna, histerična i dramatična, a njegov otac odsutan. Ali čija mater u ovoj zemlji nije posesivna, histerična i dramatična? I gdje su ti prisutni očevi?

*

Vrijeme liječi sve rane, a i društvo se polagano mijenja. Zašto ne bih opteretila svoga sina istom količinom društvenih očekivanja i građanskih dužnosti. Osobito otkako je neki oblik gej braka priznat? Jednu imitaciju života zamijeniti ću drugom. U svojoj sredini postajem advokat za gej prava. Nitko ne bi trebao biti izuzet iz tog pritiska. Otvoreno govorim o seksualnosti moga sina. S vremenom, gotovo da uopće više ne spominjem njegove uspjehe.

*

Dosta je zgodno saznati tko je gej na našoj estradi. Tako mogu spustiti kolegicama s posla kad im je netko zgodan.

*

Moj sin ima neobično atraktivne dečke. Istraži (možda ih plaća).

*

U polusnu gledam seriju Mad Men. Uviđam da je moj sin astronaut. Noć je tiha. Zapalim cigaretu. Grad u kojem živim je malen. Ja ga nikada nisam napustila. Zato sam ovaj stan natopila svojom maštom. Tu maštu, donekle, živi moj sin. Kada sam se ja rodila, homoseksualnost je bila kriminalizirana. Za vrijeme mog života, situacija se ipak promijenila. Oni su astronauti. Iz sigurnosti raketa, izlaze na novi teritorij, možda smrtonosan, svakako nisu dobrodošli. Gaziti po pločniku, to je hrabro. U mojoj glavi se slažu informacije, šturi zapisi jedne povijesti o kojoj nikada nisam učila. Spajam muškarce što masturbiraju u javnim zahodima i moga sina koji o svojim prekidima piše. Razmišljam o trans ljudima koji su bacali kamenje po policiji prije 50 godina da bih ja ovdje, u ovom kutku svijeta, promišljala ime svoje unuke. Opušak pada prema tlu, pratim ju pogledom. Razmišljam o tisućama mrtvih, o Elizabeth Taylor koja je svoju vilu pretvorila u kuću za umiranje. Razmišljam o tisućama koji su dobili otkaze, čiji su životi bili uništeni, koji su bili kemijski kastrirani. Oni su astronauti. Svakim korakom sve više ulaze u javni prostor, u svijet i u život. Moram to zapisati. Bilo je bolje u mojoj glavi. Menopauza je okrutna. Od spoznaje, ostaju samo valunzi.

*

Na Povorci ponosa sam. Došla sam sama. Grlim neku djecu. Nabavila sam si zastavu. Lice prekrila šljokicama. Ne šetam za svoga sina. On je svoju slobodu izborio. Šetam za djecu koju ne poznajem. Hodam za one bez talenta, poput mene, koji se ne mogu sakriti u kakvom kazalištu, galeriji ili akademiji. Šetam za one kojima će pomoći samo mašta i vrijeme. Šetam za svog najboljeg prijatelja iz srednje škole. I za sve najbolje prijateljice.  I šetam za druge roditelje. One koje nikada neće upoznati partner/ic/e svoje djece. Šteta. Jer bi se u njima prepoznali.  Šetam za sebe, sve maternice natopljene hormonima, za jednog (ili više) od mojih neautanih gej ujaka, za posesivnost, histeriju i dramatičnost. Jesam li ja sada gej ikona?

*

Sram se ne pretvara u ponos. Ponos pretvara sram u uspomenu i stvara prostor za  budućnost. Neku novu i manje usamljenu budućnost.

INVALIDITET

Prvo su simptomi bili jako blagi. Gotovo da nisam ni primijetio. Blago stezanje u grlu, znojni dlanovi, refluks kisele, crvenilo. Sve je upućivalo na bolest štitnjače koja je česta u mojoj obitelji. Simptomi bi se javljali nekako odjednom, u raznim dnevnim situacijama i značajno mi otežavali život i rad. Doktori su ustvrdili da je stanje trajno i kronično. I uvjereni su da ću se s vremenom naučiti živjeti s tim stanjem. S vremenom sam se počeo izolirati, u strahu da će me okolina odbaciti. Na psihoterapiji sam se konzultirao kako da svojoj okolini, prijateljima i kolegama objasnim svoje stanje. Strašno sam se bojao stigme koja bi to priznanje nosila. Stoga, evo moje istine.

Ja imam potpuno razvijenu fobiju od chit chata, small talka ili čavrljanja po našem.

Za jednog kulturnog radnika, život s fobijom od chit chata stvarno nije lak. Čak su mi ponudili iskaznicu za posebni parking, ali na sreću ne vozim. Živjeti s mojim stanjem u kazalištu me gotovo u potpunosti sprječava da odlazim na premijere. Jer tamo odmah nakon pljeska kreću pljuštati pitanja i razgovori o predstavama koje još nismo stigli pogledati i djeci čija smo imena zaboravili.

Na čemu sada radiš?

(Mislimo, a čuj, nije Hamlet.)

A ti?

(Misle, a čuj, nisi ni ti Shakespeare.)

I pridjev zanimljivo koji se stvarno može primijeniti na sve: haljine, predstave i ljubavnike.

Strašno mi je teško sresti na ulici bivše dečke. Grlo mi odmah presuši, bijela pjena izlazi na usta, grčevi u želudcu jer moram potisnuti ono što se želi reći. I na mjestu straha od tišine, dolazi chit chat.

Kako si?

(Mislimo, zgodan si.)

A kako si ti?

(Mislimo, kako sam ja patio za tobom?)

Vidim da putuješ.

(Mislimo, stalkam te mjesecima. Zgodan ti je taj dečko majkutijebem. A kako sam ja single?

Baš mi je drago da ti je krenulo.

(Mislimo, zašto se ludi dečki dobro jebu?)

Zbog moje teške dijagnoze, neke stvari za mene više nisu moguće. Poput: razgovor s ravnateljima kulturnih institucija i selektorima kazališnih festivala, književne promocije i okrugli stolovi, upoznavanje s roditeljima novog dečka, slučajni susret s kolegama iz osnovne škole, dodjele nagrada, tečajevi yoge i odlazak na plac.

Ovim putem vas molim za razumijevanje. Ja samo nastojim živjeti svoj život s ograničenjima koje imam. I, iako možda imate sumnje oko moje dijagnoze, ja svejedno imam pravo na dostojanstven život. Dakle, bez razgovora o vremenu,  umoru, i vašim, navodno genijalnim, nećacima.

 

LJUBAVNO PISMO

Dragi i prelijepi L.,

Možda je malo neobično što ti pišem ovo pismo s obzirom na to da se možda više nikada nećemo vidjeti. No, izgleda da si sinoć, kada si izlazio iz mog stana, slučajno uzao sa sobom moj cinizam.

Čim sam se probudio, shvatio sam da ga nema. Prvo sam ga potražio u knjigama. Obično se sakrije u pismima Oscara Wildea i kolumnama Fran Lebowitz koje držim pored kreveta. No, tamo sam našao same pohvale ljubavi i ironiji života. Pogledao sam svoje tijelo u ogledalu i primijetio da se uloženi napor u teretani očigledno isplatio.  Onda sam se već malo uspaničio gdje mi je cinizam. Stalkao sam bivše po Facebooku i ništa. Nije bio tamo. Samo sam pomislio kako mi je drago da im ide dobro, s novim karijerama i s novim dečkima. Pokušao sam svoj cinizam pronaći u ljubavnim problemima svojih prijatelja. Nije bio tamo. Štoviše, pronašao sam suosjećanje. I oni su se začudili. Počeo sam mahnito skrolati po Instagramima svojih hejtera. I umjesto svog cinizma, uhvatio sam se kako ostavljam lajkove na prikazima njihove sreće, boljih polovica i obroka osrednje kvalitete. Umjesto mog cinizma, ostali su komentari koji završavaju s nelogično puno samoglasnika (poput ooooooo, aaaaaa). U očaju, tražio sam svoj cinizam u reportaži o vjenčanju popularne  hrvatske pjevačice Maje Šuput. No, nije bio tamo. Pronašao sam blagu ljubomoru. Cinizam sam tražio na live prijenosu iz Bleiburga. Nisam ga tamo ostavio. Čak sam se i ponadao da ćemo kao društvo pronaći načina da se bavimo s društvenim i historijskim traumama. To me stvarno prepalo. Onda sam malo razmislio. Svaki put cinizam pronađem kad slušam glazbu pjevača Gibonnija. Na moj očaj, počeo sam pjevušiti. Potom sam se sjetio jedne hrvatske bajke. I kupio sam si prepeličja jaja u nadi da će me to sjebati i da ću isplaziti svoj zmijski jezik. Ništa. Moj jezik je bio ljudski. Izašao sam van. Možda sam ga ostavio negdje u gradu. Na horizontu se razvila duga. Ispod nje je sigurno moj cinizam- pomislio sam i potrčao prema njoj. Kako mi je stalno izmicala, odustao sam. Odlučio sam ju fotografirati. Fotografiju samo ukrasio emoticonima: srce, duga, duga, muška vila, pas, maca, lisica, trešnja, srce, srce, duga, duga. I taman kad sam ti to htio poslati, uvidio sam da si ti jutros uzeo moj cinizam.

Stoga ti pišem ovo pismo znajući da možda nisi planirao da se ponovno vidimo. Meni hitno  treba moj cinizam za moj posao. Sutra je ponedjeljak i moram napisati novu ultra kratku priču. Stoga bih te zamolio da mi ga što prije vratiš. Isto tako, ti si ostavio neke stvari kod mene koje mi stvaraju nered: punjač, slušalice i tri hiperaktivna leptirića u mom želucu.

LP, Pešut

SAVRŠENA PRIČA

– Ovaj put moraš biti savršena- rekao sam priči.

– Ne moram! I neću! – odbrusila je priča. I otišla na Venecijanski bijenale. Tamo si je našla nove autore. U pravilu, zgodnije od mene. Dala me pozdraviti preko njihovih Instagrama.

URBANE STUDIJE

 

Skripta 1

1) KAFIĆI

  • Ako zabranite pušenje u kafiću, ono u roku mjesec dana postaje dječji vrtić. Ili jaslice.
  • Dok čitate natpis na kojemu piše fair trade, porasla vam je stanarina za 10%.
  • Što je manji stolac na kojemu sjedite, to je kava koju pijete skuplja.
  • U kafiću od 5 kvadrata pronalazimo 102 stola. U kafiću od 102 kvadrata pronalazimo 5 stolova.
  • U svakom gradu pronalazimo taj jedan kafić gdje svi nose zimske kape na glavi, iako je temperatura sobe ugodna.
  • Više nitko nije samo konobar, kao što ovo nije samo kafić.
  • Ispijanje kave postaje sve više profesija, a sve manje užitak.
  • Jedino tužnije od vriske djeteta uz prvu jutarnju kavu je veganski kolač od mrkve.

 

2) MODA

  • Hodamo po Zari i uviđamo kako se moda zaista ponavlja. Izgleda kao da je najuzbudljiviji dio muškog tijela – gležanj.
  • Hodamo po dućanu Cos. Izgleda da eleganciju i profinjenost najviše ugrožava dugmad.
  • Protiv brze mode se obično bore oni koji se bore i protiv jeftine mode.
  • Nova igra za modne znance: gej ili diler. Bonus bodovi ako je oboje.
  • Smrt Karla Lagerfelda obilježila je kraj jedne ere. -Mjau- složila se njegova udovica, mačka Choupette.
  • Dobri se komadi uvijek vraćaju, kažu modni znalci. -Oš’ se kladit?- pomislila je dobra stara pederuša.
  • Moda je nepravedna. Oduzela je siromašnim ljudima pravo da izgledaju siromašno.
  • U zadnje vrijeme sve više saznajemo da su i modeli ljudi. Možda savršeni, ali svejedno samo – ljudi.
  • Novi trendovi dopuštaju da svatko treba biti ono što želi biti. Osim ono što zapravo je.

 

3) IZLAZAK

  • Oni koji najviše vole partijati, najviše tvrde kako preziru clubbing.
  • Što je više droge uneseno u krvotok preksinoć, to je danas sokić zeleniji. I siroviji.
  • Romantični klaber ❤
  • Svi u društvu imamo jednu osobu koja je svoju ovisnost (o drogi, cugi ili seksu) digla na nivo znanstvene discipline. I da, neko sveučilište je to prepoznalo kao validnu temu doktorata.
  • Par koji se svađa u kutu. Igra je ista u svim kulturama. Jesam li važnija ja ili još jedna lajna? Što god da odaberu, neće spavati.
  • Bogata nasljednica se divi komunizmu clubbinga.
  • Uočavamo da svaki vikend jedna osoba odluči reći baš Iako je baš sve izgovorila i prošli vikend.
  • U svakom smo gradu uočili grupu neobično lijepih dvadesetogodišnjaka uvjerenih da su baš oni osmislili apatiju.
  • Pred sam kraj partija, uočavamo zanimljiv slučaj darvinizma. Postavlja se pitanje tko će ostati na afteru. Samo najbolje, najljepše i najizdržljivije jedinke opstaju u urbanoj Noinoj arci u iščekivanju kraja, ako ne svijeta, onda zasigurno ovog vikenda.

DIJAGNOZA

Subjekt 1

Subjekt hoda cestom i priča sama sa sobom. Tvrdi da reagira na komentare onih koji je prate. U rukama drži predmete koje je teško povezati nekom logikom: čips, kobase, pasta za zube, didaktička igračka, prah za mršavljenje. Tvrdi da ih je dobila. Subjekt se osjeća disocirano. Često zna reći da se osjeća kao da to više nije ona. Ili više ne znam ni tko sam. Neprisutna je. Subjekt se osjeća kao da ne pripada ovome trenutku. Subjekt je uvijek istovremeno negdje drugdje i nekada drugdje. Kada priča sama sa sobom, nerijetko govori kao da je u budućnosti. Njezina je ličnost implodirala. Subjekt se osjeća kao da je sastavljena od međusobno odvojenih slika, stvari i osjećaja. Njezino stanje je često povezano s depresijom i tjeskobom. Izražen je strah od odbacivanja. Liječenje pokazuje dobre rezultate.

Subjekt je:

  1. paranoidni shizofrenik
  2. influenserica

 

Subjekt 2

Subjekt koristi maloljetnu djecu za besplatan rad u svrhu stjecanja materijalnog dobra. Ustvrdili smo da se koriste i male bebe. Djeca iskorištena za ovu vrstu rada nisu u stanju dati svoju privolu. Subjekt je obično član obitelji. Dijete se uči ponašanju koje doprinosi poslu i, posljedično, većoj zaradi subjekta. Subjekt stavlja djecu u naočigled svakodnevne situacije, iako ih posebno uredi za tu priliku. Nerijetko se može čuti nasmiješi se ili mahni. Djeca vrlo rijetko govore. Važnije je kako izgledaju. Djeca su ostavljena da budu promatrana, a u nekim slučajevima možemo vidjeti i stanovitu interakciju s klijentima. Uočavamo cijelu mrežu istomišljenika koji se podupiru, daju savjete, a katkad i udružuju napore. Tako vidimo grupu djece kako rade u kolektivu. Uočavamo da se rijetko radi o novcu, a više o predmetima. Neka vrsta robne razmjene. Zaključujemo da su teška vremena. Uočavamo porast ove djelatnosti za vrijeme ili nakon većih ekonomskih kriza.

Subjekt je:

  1. svodnica
  2. mama s Instagrama

 

Subjekt 3

Subjekt je žrtva opojne kombinacije mita i rituala. Pokušat ćemo pojednostaviti. Prvenstveno, kod promatranja subjekta uočavamo stanovit osjećaj praznine. Taj se osjećaj pokušava ispuniti različitim postupcima identifikacije. Subjekt se osobito lako veže uz grandiozne mitove koji obećavaju mir, sreću i blagostanje. Uočavamo da je subjekt često anksiozan. Niz kompulzivnih radnji i postupaka koji su organizirani u ritual, tako tvrdi subjekt, smanjuju tjeskobnost. Ritual se bazira na predmetu koji dobiva simboličku moć. Nerijetko se taj predmet mora zaslužiti. Zaslužuje se napornim radom ili dobrim ponašanjem. U susretu/stapanju s tim (simbolički ispunjenim) predmetom, događa se instant zadovoljenje, ispunjenje, ugoda ili potvrda vrijednosti. Nažalost, taj osjećaj vrlo brzo prolazi. S vremenom, razdoblje ugode postaje sve kraće, a rituali sve češći. Obitelj subjekta obično pokazuje slične tendencije. Naša promatranja uočavaju da je sa svakom novom generacijom stanje sve radikalnije.

Subjekt je:

  1. vjerski fanatik
  2. šopingholičar

 

Subjekt 4

Ovaj subjekt je radoholičar. Uz njegovo stanje se vežu osjećaji iscrpljenosti, burnouta i narcizma. Subjekt i njegov posao su neodvojivo povezani. No, subjekt smatra kako je status posla nepovratno uništen.  Ne tako davno, bilo je vremena da se stvaraju umjetnička djela. A sada je sve samo brutalna masovna produkcija. Više nije do umijeća nego do šokantnosti sadržaja. Internet je preplavljen sadržajima koji nisu ništa drugo nego digitalno smeće. Stanje ovog subjekta je nevjerojatna usamljenost. Dane provodi sam u sobi, naporno radeći uglavnom sadržaj za internet. Forme su sve kraće. Nitko više nema vremena za gubljenje. Tu i tamo je pozvan na sajmove. Nekada je te sajmove pratila obrazovana publika upoznata s radom. Sada je publici bitno da ih se osvoji, šarmira i zabavi. Osjeća da je njegov rad sasvim nebitan. Sve se više rade grupne stvari i radikalni eksperimenti. Sve je manje interesa za individualce i priče. Subjekt je uvjeren da nema drugih talenata. Stoga, subjekt sjeda pred kompjuter i za male pare se ogoli za malobrojne pratioce.

Subjekt je:

  1. porno zvijezda
  2. Dino Pešut