DEKAMERON 2020

Kako je ova pandemija uzela maha

Jedno dobro poznato zagrebačko

Društvo

Uočilo da je vrag odnio šalu

I odlučilo se za karantenu

 

Između njih petero

Dobrih petnaest nekretnina

Izbrojano

Odlučili su se skrasiti

Podno zagrebačkog Sljemena

 

I taman kad su na Wikipediji

Kratke sadržaje iščitali

Već su i kraljicu dana progasili

Došlo je do odgode ovog

Suvremenog dekamerona

Naime, došao je Kolja

S gramom kokaina

 

No, ne brinite previše

Za dobro našeg društva

Pridržavaju se svih

Sigurnosnih uputstava

Oko tog opasnog COVIDa

 

Udaljeni po dva metra

Jedan od drugoga

Svatko sa svojom-

novčanicom

U potrazi za odgođenim

Vremenom

 

VOĐENA MEDITACIJA

Ciao svima, i dobro došli natrag na moj YouTube kanal. Danas sam za vas pripremio vođenu meditaciju za potiskivanje i odgađanje. Ovo je sjajan alat koji će vam pomoći da izbjegnete teror sadašnjeg trenutka i njegov beskonačni potencijal za mučenje.

Najbolji uvod u meditaciju, kao i uvijek, je teško i nepotrebno pijanstvo, po mogućnosti za radnog dana. Nadam se da ste se dobro pripremili vježbama iz mojih prethodnih videa i da vam pomažu vježbe pretjerivanja, još jednog to tri zadnjeg, putnog, kratkog pića. Ako niste, pogledajte video U Tri Ujutro Priznati Sve Što Vas Nitko Nije Pitao, Votka i Izjave Ljubavi Preko Instagrama i Spas Prijateljstva Dok Čekamo Noćni Bus. Nelagoda i glavobolja su odličan način da se zatvore sve čakre što je nužno za današnju meditaciju. Za svoje naprednije pratitelje se nadam da su još uvijek na afteru i rade na meditaciji Što Ja Radim Sa Svojim Životom.

Dakle, ostavite oči zatvorenima. Pulsirajte s glavoboljom i mučninom. Udasi su plitki. Ako ste povraćali prije nekoliko sati, uvijek možete zapaliti cigaretu. Pratite moj glas.

Ustanovite broj godina.

Broj kila koje ste dobili zadnjih pet godina.

Broj cimera.

I broj kvadrata stana. I iznos stanarine.

Ponovite za mnom. Ne mogu naći bolji stan u Zagrebu. Ne mogu naći jeftiniji stan u Zagrebu. Nisam kreditno sposoban da si kupim stan u Zagrebu.

Otvorite Index.hr. Corona virus. Refresh. Corona virus iz minute u minutu. Refresh. Corona virus u Hrvatskoj. Rehresh. Index.hr.

Osjetite kako vam se tijelo puni tjeskobom. Duboki udah tjeskobe. Zadrži. I ne puštaj. Tjeskoba od nožnog palca do vrha glave. Tjeskoba.

Index.hr.

Otvorite Instagram.

Odite na profil svog bivšeg dečka. Odjednom je uspješan. Putuje. Ima novog dečka. Zgodniji je od tebe. Lajkaj sliku s novim dečkom.

Pošaljite nekoliko poruka zauzetim dečkima. Direktno u inbox.

Lajkate slike ljudima koji vas ne poznaju. Minimalno 4 lajka da stvar bude jasna.

Udah tjeskobe. Zadrži. Udah nelagode. Zadrži.

Vrijeme je da aktiviramo potencijal prošlih trauma i straha od budućnosti.

Umjesto poslovnog maila, pročitajte horoskop za ovaj mjesec. Konjukcija Marsa, Saturna i Plutona u Jarcu. Bit će teško. Provjerite u kojoj vam je to kući. Četvrtoj? Obitelj? Otac će vam umrijeti. Da, to je mora da je moj otac.

Uronite u fantazije očevog sprovoda. Ako ste tu, sigurno niste s njim ništa riješili. U lijes smjestite najbolju prijateljicu, učiteljicu, poznanika, onog lika s kojim ste se jednom zbarili i onda vas je ghostao. Rangirajte tugu. Zamislite svoj sprovod. Jer realno, osjećate se kao da umirete.

Potisnite. Udah. Tjeskoba. Zadrži. Index.hr. Broj novozaraženih nula. Sa svakim udahom odgodite dan još malo. Zadrži. Sa svakim udahom sve brige postaju prevelike da bi se njima bavili.

Odgodite sa svakim udahom. Svaki udah za jedan propušteni poziv. Index.hr. I izdah.

Posegnite za punjačem. Daleko je.

Zatvorite oči. Spavajte još tri do pet sati.

Namaste.

U idućem videu ću vam dati nekoliko afirmacija kako privući i zadržati najtoksičnijeg muškarca u životu. I preko dnevne meditacije Jesi budan? ćemo razviti beskonačne potencijale vaše seksualne energije nakon četiri sata ujutro.

To je sve od mene za danas. Lajkate, šerajte i naravno, ako već niste, pretplatite se na moj kanal.

Ljubi vas i voli vaš Swami Mamurluk.

 

 

ZBIRKA

PREDGOVOR

Mojim čitateljicama, čitateljima,

za svaki ponedjeljak,

umjesto zahvale smo napravili online izdanje zbirke.

 

Za Ladu Kaštelan,

prvu čitateljicu svake priče.

Hvala na uredničkom oku.

 

Ovu zbirku je dizajnirao ultratalentirani Dario Dević

i na tome mu ultra hvala!

 

Nadam se da ćete zbirku obilato koristiti:

za hihotanje na plaži,

u apartmantskim WCima,

za smirivanje dok ste na ljetnoj “pauzi” svoje dugogodišnje veze,

prilikom upoznavanja s ovogodišnjom “ljetnom avanturom”,

kao citat na Grindru/Tinderu

ili kao prekrasan poklon za nekoga kome ste zaboravili rođendan.

 

LINK ZA ZBIRKU (share, like, xoxo) JE OVDJE:

ultrakratkeprice

Do nekog jesenskog ponedjeljka,

Pešut

GEJ KULTURA (mamine bilješke)

*

Moj sin tinejdžer i ja gledamo na Dnevniku reportažu o Paradi ponosa. Mi ne razgovaramo o njegovom sve evidentnijem gejstvu. Našu tišinu puni mržnja slučajnih prolaznika koji dobivaju ekskluzivan medijski prostor.  Niz njihova se usta slijevaju slina i prezir i fašizam. Gledam svoga sina. Voljela bih da mu mogu nešto reći. Recimo da svijet nije takav kakav vidi na TVu. Ali ja to ne znam. Voljela bih da mu nekako mogu pomoći, ali ne znam što reći. Osim da mene analno jako boli. Mislim da mu to i ne bi bilo od neke pomoći.

*

Započinjem malo istraživanje. Moram se obrazovati kako bih otvorila to pitanje što visi između nas. U životu sam se družila samo s jednom gej osobom. Ali on tada nije bio gej. Onda se odselio u Njemačku i tamo postao gej. To je to autanje. Gledam TV u potrazi za gej likovima. Opcija i nema previše. Obično umru, od sela ili AIDSa. Ako nisu u životnoj opasnosti, gejevi su prikazani kao spletkari ili seksualni predatori koje Rene Bitorajac može poslati u kurac.

*

Na sinu uviđam siktavi cinizam, frustraciju i znakove depresije. Jedan od deset LGBT tinejdžera će barem pokušati počiniti samoubojstvo. Strepim nad tom brojkom jer je moj sin jedini LGBT tinejdžer kojeg poznajem.

*

Kako sam glupa.

Kada se napokon autao, odlučila sam privatizirati njegovu hrabrost. Učinila sam njegovo autanje svojom melodramom. Plakala sam. Napravila cijelu situaciju nepotrebno dramatičnom. Osobito zato što znam da je gej otkako ima 5 godina, kada sam ga uhvatila da se igra u mojoj spavaćici. Znala sam da se nije igrao  Caspera (duha) nego  Dinastije (Krystle). Ni prvi ni zadnji put da je majčinstvo bilo zloupotreba moći. Kad sam shvatila što radim, uspaničila sam se i rekla: – Znaš li ti koliko analno boli?

Onda se odselio u Zagreb.

*

Ne znam je li me opizdio sindrom praznog gnijezda ili sram oko moje Mommy dearest epizode, ali me preplavila krivnja. Pročitala sam neke znanstvene članke. Ispada da ga je moja maternica učinila gej. Napunila sam ga nekim hormonima. Druga teorija je da je neki moj ujak bio gej. Treća, moja omiljena, sindrom kraljičine sestre, kaže da ga je moje tijelo učinilo gej jer sam se osjetila ugroženo u svojoj obitelji pa sam si napravila saveznika. Psihoanaliza me optužila da sam bila posesivna, histerična i dramatična, a njegov otac odsutan. Ali čija mater u ovoj zemlji nije posesivna, histerična i dramatična? I gdje su ti prisutni očevi?

*

Vrijeme liječi sve rane, a i društvo se polagano mijenja. Zašto ne bih opteretila svoga sina istom količinom društvenih očekivanja i građanskih dužnosti. Osobito otkako je neki oblik gej braka priznat? Jednu imitaciju života zamijeniti ću drugom. U svojoj sredini postajem advokat za gej prava. Nitko ne bi trebao biti izuzet iz tog pritiska. Otvoreno govorim o seksualnosti moga sina. S vremenom, gotovo da uopće više ne spominjem njegove uspjehe.

*

Dosta je zgodno saznati tko je gej na našoj estradi. Tako mogu spustiti kolegicama s posla kad im je netko zgodan.

*

Moj sin ima neobično atraktivne dečke. Istraži (možda ih plaća).

*

U polusnu gledam seriju Mad Men. Uviđam da je moj sin astronaut. Noć je tiha. Zapalim cigaretu. Grad u kojem živim je malen. Ja ga nikada nisam napustila. Zato sam ovaj stan natopila svojom maštom. Tu maštu, donekle, živi moj sin. Kada sam se ja rodila, homoseksualnost je bila kriminalizirana. Za vrijeme mog života, situacija se ipak promijenila. Oni su astronauti. Iz sigurnosti raketa, izlaze na novi teritorij, možda smrtonosan, svakako nisu dobrodošli. Gaziti po pločniku, to je hrabro. U mojoj glavi se slažu informacije, šturi zapisi jedne povijesti o kojoj nikada nisam učila. Spajam muškarce što masturbiraju u javnim zahodima i moga sina koji o svojim prekidima piše. Razmišljam o trans ljudima koji su bacali kamenje po policiji prije 50 godina da bih ja ovdje, u ovom kutku svijeta, promišljala ime svoje unuke. Opušak pada prema tlu, pratim ju pogledom. Razmišljam o tisućama mrtvih, o Elizabeth Taylor koja je svoju vilu pretvorila u kuću za umiranje. Razmišljam o tisućama koji su dobili otkaze, čiji su životi bili uništeni, koji su bili kemijski kastrirani. Oni su astronauti. Svakim korakom sve više ulaze u javni prostor, u svijet i u život. Moram to zapisati. Bilo je bolje u mojoj glavi. Menopauza je okrutna. Od spoznaje, ostaju samo valunzi.

*

Na Povorci ponosa sam. Došla sam sama. Grlim neku djecu. Nabavila sam si zastavu. Lice prekrila šljokicama. Ne šetam za svoga sina. On je svoju slobodu izborio. Šetam za djecu koju ne poznajem. Hodam za one bez talenta, poput mene, koji se ne mogu sakriti u kakvom kazalištu, galeriji ili akademiji. Šetam za one kojima će pomoći samo mašta i vrijeme. Šetam za svog najboljeg prijatelja iz srednje škole. I za sve najbolje prijateljice.  I šetam za druge roditelje. One koje nikada neće upoznati partner/ic/e svoje djece. Šteta. Jer bi se u njima prepoznali.  Šetam za sebe, sve maternice natopljene hormonima, za jednog (ili više) od mojih neautanih gej ujaka, za posesivnost, histeriju i dramatičnost. Jesam li ja sada gej ikona?

*

Sram se ne pretvara u ponos. Ponos pretvara sram u uspomenu i stvara prostor za  budućnost. Neku novu i manje usamljenu budućnost.

INVALIDITET

Prvo su simptomi bili jako blagi. Gotovo da nisam ni primijetio. Blago stezanje u grlu, znojni dlanovi, refluks kisele, crvenilo. Sve je upućivalo na bolest štitnjače koja je česta u mojoj obitelji. Simptomi bi se javljali nekako odjednom, u raznim dnevnim situacijama i značajno mi otežavali život i rad. Doktori su ustvrdili da je stanje trajno i kronično. I uvjereni su da ću se s vremenom naučiti živjeti s tim stanjem. S vremenom sam se počeo izolirati, u strahu da će me okolina odbaciti. Na psihoterapiji sam se konzultirao kako da svojoj okolini, prijateljima i kolegama objasnim svoje stanje. Strašno sam se bojao stigme koja bi to priznanje nosila. Stoga, evo moje istine.

Ja imam potpuno razvijenu fobiju od chit chata, small talka ili čavrljanja po našem.

Za jednog kulturnog radnika, život s fobijom od chit chata stvarno nije lak. Čak su mi ponudili iskaznicu za posebni parking, ali na sreću ne vozim. Živjeti s mojim stanjem u kazalištu me gotovo u potpunosti sprječava da odlazim na premijere. Jer tamo odmah nakon pljeska kreću pljuštati pitanja i razgovori o predstavama koje još nismo stigli pogledati i djeci čija smo imena zaboravili.

Na čemu sada radiš?

(Mislimo, a čuj, nije Hamlet.)

A ti?

(Misle, a čuj, nisi ni ti Shakespeare.)

I pridjev zanimljivo koji se stvarno može primijeniti na sve: haljine, predstave i ljubavnike.

Strašno mi je teško sresti na ulici bivše dečke. Grlo mi odmah presuši, bijela pjena izlazi na usta, grčevi u želudcu jer moram potisnuti ono što se želi reći. I na mjestu straha od tišine, dolazi chit chat.

Kako si?

(Mislimo, zgodan si.)

A kako si ti?

(Mislimo, kako sam ja patio za tobom?)

Vidim da putuješ.

(Mislimo, stalkam te mjesecima. Zgodan ti je taj dečko majkutijebem. A kako sam ja single?

Baš mi je drago da ti je krenulo.

(Mislimo, zašto se ludi dečki dobro jebu?)

Zbog moje teške dijagnoze, neke stvari za mene više nisu moguće. Poput: razgovor s ravnateljima kulturnih institucija i selektorima kazališnih festivala, književne promocije i okrugli stolovi, upoznavanje s roditeljima novog dečka, slučajni susret s kolegama iz osnovne škole, dodjele nagrada, tečajevi yoge i odlazak na plac.

Ovim putem vas molim za razumijevanje. Ja samo nastojim živjeti svoj život s ograničenjima koje imam. I, iako možda imate sumnje oko moje dijagnoze, ja svejedno imam pravo na dostojanstven život. Dakle, bez razgovora o vremenu,  umoru, i vašim, navodno genijalnim, nećacima.

 

LJUBAVNO PISMO

Dragi i prelijepi L.,

Možda je malo neobično što ti pišem ovo pismo s obzirom na to da se možda više nikada nećemo vidjeti. No, izgleda da si sinoć, kada si izlazio iz mog stana, slučajno uzao sa sobom moj cinizam.

Čim sam se probudio, shvatio sam da ga nema. Prvo sam ga potražio u knjigama. Obično se sakrije u pismima Oscara Wildea i kolumnama Fran Lebowitz koje držim pored kreveta. No, tamo sam našao same pohvale ljubavi i ironiji života. Pogledao sam svoje tijelo u ogledalu i primijetio da se uloženi napor u teretani očigledno isplatio.  Onda sam se već malo uspaničio gdje mi je cinizam. Stalkao sam bivše po Facebooku i ništa. Nije bio tamo. Samo sam pomislio kako mi je drago da im ide dobro, s novim karijerama i s novim dečkima. Pokušao sam svoj cinizam pronaći u ljubavnim problemima svojih prijatelja. Nije bio tamo. Štoviše, pronašao sam suosjećanje. I oni su se začudili. Počeo sam mahnito skrolati po Instagramima svojih hejtera. I umjesto svog cinizma, uhvatio sam se kako ostavljam lajkove na prikazima njihove sreće, boljih polovica i obroka osrednje kvalitete. Umjesto mog cinizma, ostali su komentari koji završavaju s nelogično puno samoglasnika (poput ooooooo, aaaaaa). U očaju, tražio sam svoj cinizam u reportaži o vjenčanju popularne  hrvatske pjevačice Maje Šuput. No, nije bio tamo. Pronašao sam blagu ljubomoru. Cinizam sam tražio na live prijenosu iz Bleiburga. Nisam ga tamo ostavio. Čak sam se i ponadao da ćemo kao društvo pronaći načina da se bavimo s društvenim i historijskim traumama. To me stvarno prepalo. Onda sam malo razmislio. Svaki put cinizam pronađem kad slušam glazbu pjevača Gibonnija. Na moj očaj, počeo sam pjevušiti. Potom sam se sjetio jedne hrvatske bajke. I kupio sam si prepeličja jaja u nadi da će me to sjebati i da ću isplaziti svoj zmijski jezik. Ništa. Moj jezik je bio ljudski. Izašao sam van. Možda sam ga ostavio negdje u gradu. Na horizontu se razvila duga. Ispod nje je sigurno moj cinizam- pomislio sam i potrčao prema njoj. Kako mi je stalno izmicala, odustao sam. Odlučio sam ju fotografirati. Fotografiju samo ukrasio emoticonima: srce, duga, duga, muška vila, pas, maca, lisica, trešnja, srce, srce, duga, duga. I taman kad sam ti to htio poslati, uvidio sam da si ti jutros uzeo moj cinizam.

Stoga ti pišem ovo pismo znajući da možda nisi planirao da se ponovno vidimo. Meni hitno  treba moj cinizam za moj posao. Sutra je ponedjeljak i moram napisati novu ultra kratku priču. Stoga bih te zamolio da mi ga što prije vratiš. Isto tako, ti si ostavio neke stvari kod mene koje mi stvaraju nered: punjač, slušalice i tri hiperaktivna leptirića u mom želucu.

LP, Pešut

SAVRŠENA PRIČA

– Ovaj put moraš biti savršena- rekao sam priči.

– Ne moram! I neću! – odbrusila je priča. I otišla na Venecijanski bijenale. Tamo si je našla nove autore. U pravilu, zgodnije od mene. Dala me pozdraviti preko njihovih Instagrama.